Grijači za uranjanje su popularna primjena u industriji nafte i plina, petrokemije i proizvodnje. Njihov operativni princip je jednostavan i temelji se na direktnom zagrijanju tečnog tijela kada uranjani grijaći element radi dok je stisnjen unutar tijela tekućine.
Najčešće dizajniranje uključuje grijaći element direktno potopljen u ciljnom mediju. Elementi prenose toplotu u hladniju masu putem provoda. Međutim, u zavisnosti od prisustva protoka tekućine ili čak pojave protoka zbog temperaturne promjene, prijenos topline se može javiti i preko konvekcije.
U većini aplikacija, uronjen grijač je otpor na struju koji dostiže efikasnost od 100% u energetskoj transformaciji. Pošto je stvarna otpornost na grijanje pokrivena, praćenje efikasnosti transformacije energije uvijek predstavlja kratku histereksu koja se ne treba brkati s gubitkom efikasnosti. Električna energija koja prolazi kroz otpor je potpuno transformisana u termalnu energiju koja se prvo koristi za povećanje temperature pokrivača i ostalih mehaničkih komponenti grijača, prije nego što se može koristiti za podizanje temperature stvarne tekućine. Moderni kontrolori uključuju ovo vrijeme kašnjenja u izračunima za ON/ OFF ili električnu snagu snižavanja/ povećanja signala do izvora napajanja.
Mehanizmi prijenosa topline
Generalno, prijenosi topline preko tri mehanizma; konvekcija i zračenje.
